nedjelja, 23. rujna 2012.

Zmajosos

I tako ja dobivam svakakvu hranu na poklon.
Ovo ljeto sam tako bila u posjedu svakakvih voća i povrća; što domaćih - suhih i svježih smokava iz Bujića i Žrnova, jabuka i krušaka iz Draganeca, grožđa iz Župe, indijanskih smokava s Kalamote... što egzotičnih - mangosteen i pitaya iz Laosa, keksi i čaj od đumbira iz Kambodže...

Pa sam tako jučer dobila ovakav jedan krasan asortiman - bijela balančana, šipak, pomadore zelene, paprike iz - Župe.



















A nekidan mi je otac u lokalnoj voćarni kupijo Bishop crown paprikice ljuteeee <3



















A u Frizhideru nađoh feferone i jalapeno. Pa odlučih da napravim nekakav slatki-ljuto-kiseli sos, koji ćemo poljevat po mesu pečenom i svemu ostalome. Mi jako volimo ljuto, a kako je ovo godina zmaja i ima nam se rodit sin prvijenac, nazvasmo ga prikladno ZMAJOSOS jer je MOĆAN KAO ZMAJ.







































Dakle, procedura je sljedeća:
Pomadore zelene i paprike crvene zblendati do krajnjih granica i ulit u teću, upalit špaher.
Onda česan, jabuku jednu, kapulu, feferone, jalapeno i bishop crown zblendat do krajnjih granica i dodat u teću u kojoj se nalazi ono otprije.
Onda dodavat - šećer, sol, med, ocat vinski, limunov sok i kuvat! Potiho i dugo, na laganoj vatri uz otvoren prozor, poželjno propuh.
I to je to - Zmajosos je spreman. Sladak, ljut i divne konzistencije, žari i pali nepcem.

Vidit ćemo do kad će trajat. Neznamo koliki mu je shelf life. Stavit ćemo ga u Frizhider (ĐE MU JE I MJESTO JER JE PREMOĆAN ZA SOBNU TEMPERATURRRU) pa dok ide ide.
Možda dio zaledimo.

Neznam.

A vizualni identitet "posudih" od Strongbada. Nadam se da mi Trogdor neće zamjerit <3




četvrtak, 20. rujna 2012.

Najzdraviji muffini za šećeraše




















Obzirom na poražavajuć rezultat bockanja natašte od jučer ujutro, odlučila sam da nema više zajebancije.
Minimalne količine brašna, maksimalni udio posija i sjemenki. Nemogu se hranit paleo, ne da mi se, oću kruva. Ergo, napravila sam najzdravije muffine s minimalno brašna i maksimalno domaćih ulja i integralnih praznolikih vlaknastih dodataka. Da imam na šta namazat maslo sutra za doručak. Neznam do kad ću moć tamanit zobene pahuljice s jabukom i bananom i cimetom u mlijeku s ovakvim guštom. Sve mi se čini da se bliži kraj tog perioda.

Nego. Recepat? Ne. Natuknice.

- cca dec domaćeg maslinovog ulja
- cca dec domaćeg bučinog ulja
- 2 jaja
- graham brašno
- zobene i pšenične posije
- zobene pahuljice (mekane)
- mljevene lanene sjemenke
- zadnje 3 žlice umeboshi začina
- zadnje 2 žlice posnog sira
- cca dec i po mlijeka
- voda
- mineralna (jer nema praška za pecivo)
- soda bikarbona (jer nema praška za pecivo)
- sjemenke za po vrhu

Smjesta konzistencije jako gustih palačinki, pa još malo gušće. Šta da vam kažem. Moram počet vagat stvari. Al tad ne bi mogla u 17 minuta umjesit i stavit peć kruv za danas. Jbg.

Moram priznat da su odlični. Sočni, za divno čudo, iako na prvi pogled tj. dodir izgledaju tvrdo. Ovo bučino ulje im je dalo fini šmek bučinih koštica (logično), a sir i mlijeko su skupa s masnoćama bučinog i maslinovog ulja i lanenih sjemenki doprinjeli sočnosti. Soda bikarbona se uopće ne osjeća, vjerovatno jer je dio agenta za dizanje preuzela mineralna voda. Sve u svemu uspijeh. Okus bi super išao uz slane inćune ili još bolje črnce, s kojom maslinom.


























Jedino sranje je što se ne daju van iz kalupa tj. papira. Zaljepili su se. sigurno postoji neki trik, tipa da se pokriju s vlažnom krpom odozdola ili tako neš. Meh. Ne da mi se. Iskopavat ćemo ih uz objed. Baš me briga. Bitno da su jestivi.

A e, kad smo kod maslina, dobili smo pešes kila maslina lijepih zelenih s Kalamote - organski uzgoj LOL.
Izboli smo ih, pa ih sad potapamo u vodu svakodnevno. Uskoro će s moračem u salamuru. Jedva čekam ih jest. Nisam ih jela ima stogodina. Uh!

Inače, danas za objed klopamo pečenu kozu i kuhani mladi grah s minimalno patata i maksimalno maslinovog ulja. Zdravo zdravo, samo zdravo.
Pošto sam u frizhideru pronašla 3 krasne portobelice i pol kile šampinjona, a sinoć sam stavila namakat ječam, bit će i orzotto s gljivama. To ćemo vjerovatno sutra jest. Mislim da će bit najs. Stavit ću i jednu jabuku unutra, ou fak jea.

Moram se pazit još tjedan dana. Onda ćemo vidit na šta će šećer ličit. Ako bude sreće, past će krempita i čaša šampanjca. Ako ne, proslavit ću s nečim... integralnim.

ponedjeljak, 17. rujna 2012.

Nedjeljno blagovanje








































Opet smo zapituljili. Opet smo se zajebavali s dekoracijama. Jedva čekam zimu i okončanje dijabetičkih restrikcija moje gušterače. Da napokon iskoristim kalupe koje mi je stara kupila. No dobro.
U subotu smo imali neformalni kućni posjet od dragih nam domaćih ljudi. Pa sam im skuvala obrok.
Kako je majka napokon na moj nagovor kupila novi (oštar) nož, uspjela sam otkoštit domaćo pilence od 3 kila u roku 10 minuta <3
Imali smo nekih gljiva doma (po kila šampkasa i po kila bukovača), u lidlu je azijski tjedan pa sam se istrošila na bambusove mladice.
Pilence sam na trakice narezala, skupa s kožicom, umarinirala ga u umeboši i par žlica brašna, i stavila pržit. U drugoj teći sam šufigala gljivice na maslinovom ulju s malo papra. Kad se jedno i drugo privelo kraju, završilo je u istoj teći, uz dodatak zeru soli, još malo papra, par žlica senfa, kap domaće mirisne kvasine, jednu žlicu meda i bambusove mladice. Nalih vode, i pustih da se ugusti. Skuvala sam rižu, tako da sam zaboravila na nju. Svi su me pitali kako si ti to tako dobro skuvala rižu. U mene niko valjda ne zna kuvat rižu. Svi je dinstaju, pa je preprže, pa onda sipaju temeljac, pa ove kerefeke, pa one kerefeke, neki je i cijede...
ja stavim jednu mjeru riže, dvije mjere vode, malo soli i komad masla ili malo ulja i pustim na špaheru da provre. Kad voda postane nevidljiva, ugasim, poklopim i pustim na miru. I to je cijela filozofija. no dobro.
Evo dole slike. Prvo smo mezili domaću kobasu, kozji sir i ajvar, naravno i domaći kruh koji sam u medjuvremenu ispekla (moj klasični integralno-integrirani klipovi, od graham brašna, zobenih posija sa sjemenkama).



















I tako to. Fino je bilo. Ali naravno da je pilence od 3 kila bio prilično velik zalogaj uz sve ostalo na stolu. Pa je ostala hrpa toća. To smo rekli jest onda u neđeju. I tako je došla neđeja. I nije nam se dalo jest opet isto.
Pa je majka isprigala par kanjaca i pirki iz dubrovačkog akvatorija, koje dobismo od tete Ivane, točnije od dunda koji ih je ulovijo. Njam njam. Gle ih, hrskave, ukusne, morske, freške <3 Uz malo kuhane verze i krumpir salatu s domaćom kvasinom i kapulom. Mmmmilina.



















Ali naravno da smo ogladnili. Onda smo se sjetili da smo ostavili lisnato da se otapa, jer smo tjeli napravit nekakav zamotuljak od onih diiivnih krušaka i jabuka koje su nam ostale lagano zret u košiću. Pa rekoh, jebeš štrudel, amo mi pitu opet radit od onoga što je ostalo od objeda jučer. Pa smo po principu "Veličanstvene pite" uradili "Pileću pitu s gljivicama" uz mali dodatak - poslagah prutiće sira prije nego je poklopih. To je bio dobar potez. I dekorirasmo je. I premazasmo žumancem. Ljubavnički :)




















I opet smo je riješili prije nego sam je uspjela pošteno uslikat. To kod nas ide ekspres.
Evo je pečene. Skroz je romantično slasna.









































Bilo je tu i kokošje juhe s korjenastim povrćem. Samo je slika malo... bljakasta. Nasuprot superiornom okusu. A poslije objeda smo pošli u Slano. Učinit đir. Malo smo toćali noge, a puno šetali.
Još uvijek nas je samo dvoje. Sljedeći tjedan izgleda, dolazi i treći član :)
Na kraju smo se osladili indijanskim smokvama s Kalamote <3




petak, 14. rujna 2012.

Pizzaburger

Danas ću slabo kuvat. Moram radit malo. Dosta je bilo zajebancije.
Jučer sam pohovala bukovače i balančane u tempuri. I skuvala sam lešo ribu. To ćemo danas jest. Nema slika. Simple foods. Ne da mi se servirat. Svjetlo je slabo. Tu kod nas je južina krasna. Flegma do bola <3

Obožavam ovakvo vrijeme u Dubrovniku.

Pa da podjelim sa sveukupnim pučanstvom dva stara monstruma. Kulinarska klasika Frizhidera.

Ovo je inače ultimativni junk koji smo izmislili. Zapravo je zdravo, nego je eto, pizza i burger istovremeno. Evo koncepta. Napravila sam ga, baš takav. Ali taj dan je bio hektičan, bilo je to i davno, i nije izgledo baš primamljivo koliko je bilo ukusno. A bilo je. Za svršit. Ono, baš, skroz, orgazmički. I to zahvaljujući ovom tankom sloju kaštradine. Tijesto se baš bilo dobro diglo, i bilo je ko kolačić. Topilo se u ustima. Svi okusi su se sljubili i proželi i eksplodirali na našim nepcima. Ali šta ja tu pričam bezveze. Ne mrorate vjerovat. Imam svjedoke.

Potonja ilustracija je napravljena da se opiše koncept uzvanicima i bila je poslana na mail.
Naravno da su se svi pojavili.



A dole ispod evo jednog drugog burgera. Ovaj je bio malo manje elaboriran. S miješanim mljevenim, šitakicama pirjanim, slaninom domaćom prženom, domaćim sosom i dresingom od mrkvice i kukumara i naravno, rikulom. Bili su ogromni. Neki su se borili s njim da bi ga pojeli. Neki su skoro posustali. Neke je skoro burger pojeo. Bio je to... Monsterburger.

Nakon njega je uslijedila partija Munchkina.







četvrtak, 13. rujna 2012.

Krekeri i kukanje


Kako i zacrtah u mom jučerašnjem ambicioznom planu, ispekoh integralne krekere od prhkog tijesta od integralnog brašna i zobenih posija koje umijesih dan prije za veličanstvenu mesnu pitu. Premazah ih jajem i poljepih hrpu sjemenki, jer mi volimo sjemenke.  Jako su prhki. Uopće nisu hrskavi. Al su super. Prilično neslani, al super. Nesmjem solit hranu. Jebiga, jebiga. Još neko vrijeme. Gvakamole je pojeden, ali nije uslikan iz principa - toliko puta sam ga uslikala da mi je više glupo slikat istu stvar sto puta. Pa eto dva avokada da se zna na šta se misli. A evo i jedan erotični closeup dotičnog krekera.


Dalje sam zacrtala napravit štrudel od jabuka. Pa sam ga i napravila. I popizdila s korama. Prve su bile presuhe i bilo ih je malo. Neznam kako. Onda sam poslala dragog u dućan po domaće kore "Ana" koje radi jedna firma iz Ploča. I evo im antireklama, javna. Bez obzira što su to najbolje kore za radit štrudel, toliko često se desi da budu pljesnjive. Dakle, prije tjedan-dva se dogodila ista stvar, i morala sam ih vratit u dućan jer mi ne trebaju pljesnjive kore. Pa su mi drage tete dale druge koje nisu bile pljesnjive. Bome smo se namučile dok smo našle neke koje nemaju tamnozeleni gorgonzola uzorak po sebi. E onda jučer opet. Kore vrijede još mjesec dana. Otvorim prve - plijesan. Otvorim druge, plijesan. Odem u dućan - sve od istog proizvođača - pljesnjive. I to je to. Moja ljubav s "Anom" je gotova.
A ove druge kore koje uzeh su isto smeće. Pucaju, suhe, ne da se s njima radit, a meni se ne da baš pokusirat s domaćima. Pa zato štrudel slikala nisam. Jer izgleda očajno i raspadnuto. Al je fin. Jedna tura s jabukama, druga sa zrelim kruškama. Ko pekmez. Samo se mora jest sa žlicom. Proklete kore.

Nakraju je ostalo tih prokletih kora. Pa umjesto da pečem/pričam bakalara, nasjekoh ga na komadićke, kao i komad celera i mrkvice. Namažem koru sa maslacem i senfom, pobacam sve navedene derivate na to, pospem bosiljkom i zarolam. Ispalo je neočekivano dobro. Evo i slike zadnjeg komada:



















I to je to za danas. Neću više davit. Neznam što ću kuvat. Imam neke bukovače u Frizhideru, al nemam kukuruznog brašna, nemaju ga ni u dućkasu tu kod mene, a meni se ne da u 9. mjesecu ić po gradu po kiši tražit đe ima kukuruznog brašna, a ne volim mrvice krušne jer popiju puno ulja.

Eh, problemi :)

A trebala bi malo i radit. Super su mi klijenti koji ne shvaćaju pojam vremena. Kojima treba nešto za 20 dana, pa se ne javljaju 2 tjedna, i onda se iščuđuju kako im je ostalo još samo 6 dana, dok još uvijek ne shvaćaju da meni treba neko vrijeme da im odradim poso. I kao "a pa rekla si da ti je termin 3.10."... Jes, ja ću do sjedat za kompom, čekat da mi stignu materijali, a taj dan ću poć na sastanak, rodit i vratit se doma za 2 sata, sjest za kompjuter i nastavit radit ko da niš nije bilo.

Eh, ljudi -.-

utorak, 11. rujna 2012.

Veličanstvena svinjska pita










































Jučer odustah od kontemplacije nad razrezanim prstom i krenuh u nove mesne pohode. Namamio me Džejmi Oliver kuhavši nekakvu britansku pitu s junećom koljenicom i srži i pivom i svim i svačim i to je izgledalo tako gusto i tusto i njamnjamnjam... A tek izraz njegovog lica dok je pokazivo kako se meso raspada i dok je jeo... Auh.
Tako da sam one tri šlicne od svinjskog vrata koje sam izvadila da ih na naglo spečem reda radi da ne bi ostali gladni, odlučila spičit u pitu. I to kakvu. Ispala je bolje od svih očekivanja.

Dakle, prvo toć. Alitiga ghoulaš :)



















Kako to biva, otvorih Frizhider i pustih da me inspirira. Nađoh crveni kupus (3 lista), 3 kapule, četvrtinu domaće kisele jabuke, česan, jednu pomadoru, tikvicu, bokun celera, bokun korabice i nešto smrznutog graška (nije na slici). Kasnije je iz Frizhidera iskočio senf, i to jedna jušna žlica, i jedna povrtna kocka (kako ne solim, a temeljca nemam, reko, ajd, neće mi niko zamjerit).
U špajzi nađoh mljevenu crvenu papriku, papar sam izostavila jer se eto pazim (grrrr).
Na ulju s konstantnim podlijevanjem s malo vode, popržih luk, jabuku i česan. Puno luka. Da bude marmeladasto. Tome jako doprinese jabuka. Na to ubacih meso isječeno na komadićke. Nek se dinsta. Polako i sigurno. Onda pomadoru, korjenasto povrće i tikvice, na male kockice ubacih, a sljedio je kupus.
Na kraju zalih s vodom i malo koncentrata od pomadore iz tube (praktičar) i pustih da se kuva.
Došao je na red senf, kockica i kad se to sve spojilo, 2 žlice brašna integralnog. Da malo zagusti, jer ipak ide u pitu, a ne želimo da pita pliva! Pite ne znaju plivati.

I tako sam ja zamjesila prhko tijesto. Ali u međuvremenu sam shvatila da sam ostavila lisnato da se otapa za neki eventualni večernji štrudel s onim domaćim jabukama. Pa sam prhko integralno ostavila u Frizhideru da čeka današnju preobrazbu u krekere za gvakamole. I iskoristila lisnato. To je bio jako dobar potez.

I klasika, razvukoh tijesto dole, napunih ghoulašem, razvukoh tijesto za gore, poklopih. Obzirom na moj stučeno-razrezani prst, majka mi je asistirala pri dekoraciji. Njen fetiš u zadnje vrijeme su lale. Pa eto i lala na piti. Nazajebavali smo se sa stapkicama, ali sve u svemu je ispalo prilično simpatično. Mi se inače volimo zajebavat s hranom, to nam je u familiji. Nadam se jednog dana izvuć fotke s mojih rođendana i pokazat vam na šta su ličile slavljeničke torte by moja baka <3

No dobro. Evo kako izgledaše Veličanstvena svinjska pita prije pečenja, premazana žumancem:



























Za potrebe ovog fotosešna, vratili smo na stol ovaj nesretni plavi stolnjak, koji već danima služi kao folklorna scenografija našoj pojedenoj hrani. Jer ipak je zdjela plava. Pa stolnjak mora isto bit u tonu.
Peklo se štajaznam... Dok nije pozlatilo tijesto. Dok nije izgledalo slasno.

A pošto je već počeo lagano padat mrak a mi nestrpljivi ljudi oćemo jest što prije, fotke finalnog proizvoda su tak-tak. U sjeni, sumračne. No to ih ne čini manje ukusnima. Štoviše.
Služi se uz salatu od pomadora i pečene crvene paprike. Pojelo se sve osim malog komadićka koji je jutros moj dragi riješio za doručak.














































































I da ne bude samo pita, evo prvog od dva značajna košića.
To su one smokve iz Župe, od tete Mire. Organski, domaće, ekološke, medene, orgazmičke. Ljubomorno sam ih jela, jer ipak sam ja trudna i ja sam ih prva poželila. Ti župljani imaju neke čudne tradicije, da se trudnicama moraju uvijek nosit hranjive stvari jer će im "miši pojest robu" (ili tako nešto), a kad trudnica nešto poželi, mora se uštipnut za guzicu.


























A taj isti košić je poslužio nekidan za piknik košaru koju spremih majci za na teren. Sendvič sa sirom i brokulom, par jabuka i krušaka domaćih, malo kćeri rajčica (tako moj otac zove cherry pomadore), bočica vode, malo oraha i badema.


























Košić se vratio prazan :)

Korjenasto povrće au gratin i svašta nešto

Jučer je dan bio dinamičan. Ekstra.
Prvo smo dobili egzotičnog voća prokrijumčarenog iz dalekih zemalja, točnije, Laosa.
Dobili smo na kušanje pitayu (koju već probah), 2 zrna zelene kafe (neznam šta ću s njima, vjerovatno posadit pa vidit šta će bit) i njegovo veličanstvo mangosteen <3


























Da vas ne bi udavila s nekakvim prevedenim činjenicama s wikipedije, uputit ću vas odma tamo: http://en.wikipedia.org/wiki/Purple_mangosteen
Malo se gadno čisti, ali jestivi dio koji izgleda ko česan je nevjerovatno sukulentan, ukusan do bola. Okus na trenutke podsjeća na nespolu i mango, ali to je prilično daleka i nestabilna usporedba. Jedinstven je. I to mi je super kad probam stvari koje nisam nikad prije jela. Ko da ugledaš novu boju. Ultraljubičastu. Otkrivenje. Epifanija. Super je. Navodno je užasno skup. Sviđa mi se, imam još jednog u Frizhideru i tog ću sama smazat danas popodne.

U međuvremenu sam prala suđe i staklena zdjelica mi je završila na ruci, raspuknuvši mi kožu i skinuvši mi vjenčani prsten. Završila sam na hitnoj, ali na svu sreću, kompresa u liku krvavog šugamana je spasila situaciju i nisu trebali šavovi. Pa ne mogu niš konkretno kuvat ni mijesit, jabuke perem s jednom rukom. Neću stavljat sliku, niti je neka ozljeda niti je baš jako fuj.

No dobro. Idemo dalje uz veselije teme.
Uz sve te silne egzotike, dobili smo paket od svekrve. Klasici domaće proizvodnje. Nenadjebivi. Domaći kozji sir i kobasice, par komada kozlića, jedno veliko lijepo pile (mi ih od milja zovemo albatrosi) i jednu lijepu veliku racu tj. patku, koja i onako smrznuta već izgleda slasno. 2 kunića, jetrica od istih, domaće mlince, domaći ajvar (ovaj put smo dobili i jedan s manje balančana), domaće kašice od domaći organski uzgojenih bresaka i krušaka bez šećera (mlatim teglu dnevno) i hrpu domaćih jabuka i krušaka <3

Pa smo sinoć ispekli četvrtinu kozlića, uz domaće mlince i grančicu alviza iz vrta mog starog, radi dekoracije :) Iako su mlinci bili namjenjeni za patkicu, nismo mogli odolit jerbo bi ih cijele onako pojeli ko čips. To nam je inače najdraža grickalica, pa je tako i zadnji novogodišnji ručak završio s kupovnim mlincima jer smo ove domaće divote izgrickali direkt iz kese. Evo fotke dole. Možda ne izgleda nešto ovako nabacano na tanjuru, al osto je 4x4cm komadić meseka za doručak.








































A uz to smo napravili i korjenasto povrće au gratin. Pročitala sam nekakvu vegeterijansku kuharicu prije par dana, i to je JEDINI recepat nad kojim sam se zamislila. Ovo ostalo je sve smeće. Ali informativna je knjiga, lijepe slike salata ima. Nego. Imam i recept! Ko bi reć! Ide me u zadnje vrijeme. Ali prvo evo slika:



















Korišteni derivati:
- korabica, krumpir, korijen celera
- maslinovo ulje i malo maslaca
- senf, sok od pola limuna, 2 komada česna zdrobljena
- dec i po one juhe od cvjetače koje je ostalo razrjeđene s vodom, ali bilo koji temeljac će poslužit
(nismo solili, ali vi slobodno možete)
- parmezan/ribanac
Dakle, povrće se oguli i nareže na taaanke šnitice, u međuvremenu se napravi ulje/smjesa: zagrije se maslac i ulje, u to se doda česan da zamiriše. Pomješa se sa senfom i limunovim sokom. Onda se ređa red povrća pa se malo polije sa mješavinom senfa i ulja, i tako dok ima materijala. Na kraju se podlije s temeljcem tj. u našem slučaju razrjeđenom juhom od cvjetače, poklopi i stavi u pećnicu na 200 stupnjeva da se pečekuha uru vremena. Nakon toga se vadi vani, otklopi, pospe parmezanom i stavi još 15tak minuta da se gornji sloj zapeče. I to je to. Super je, kiselkasno, ukusno. Krumpir bude malo tvrd (logično, zbog limuna) ali sve u svemu, sljedeći put ću ga izostavit i stavit mrkvicu.
Znam i vidim da nam je senf zagorio po rubu. Takve stvari se dešavaju. Previsoko sam podmazala teću, jbg.

A danas odmaram rukicu uz hladnu kafu i dobro štivo; par starih kuvarica od bake i mame.




ponedjeljak, 10. rujna 2012.

Cvijetna juha & parmigianino



























Vazda isti stolnjak na balkonu :D
Ovaj je prošlotjedno-ovotjedni. Eko etno fensi šmensi folk.

Nego, e.

Jučer je moja majčica uradila juhu od jedne cvjetačine glavurde koju kupismo nekidan.
Juha je božanstvena. Kremasta i mliječna, a okus je ko poljubac anđela.
Kiselo vrhnje daje divan podražaj žlijezdama slinovnicama, a pasirana cvjetača blago obljubljuje okusne pupoljke.

Pa evo napokon i recepta, iz pera moje majke; za jednu prosječnu cvjetaču:

Na malo ulja i maslaca popržiti luk, dodati sitno natrganu i nasjeckanu sirovu cvjetaču.
Pirjati i obrtati cvjetaču dok ne omekša, zatim dodati vode da pokrije cvjetaču.
Posoliti prema želji, i nastaviti kuhati dok se cvjetača dobro ne skuha.
Sada ocjediti cvjetaču, ali sačuvati vodu u kojoj se kuhala. Skuhanu cvjetaču pak zblendajte na sitno, u multipraktiku/blenderom, ili kako već, i sad tu vodu i cvjetaču pustiti na miru.

U međuvremenu na malo maslaca staviti 2 žlice brašna, popržiti i podliti s vodom u kojoj se kuhala cvjetača, i doljevati mlijeka (ukupno cca 7 deca) i polako miješati. Zatim dodati kiselog vrhnja 2 deca i to promiješati. Na kraju dodati blendanu cvjetaču, promiješati, pričekati da provre i skinuti s vatre.
Posuti peršnom i paprom prema želji i jesti!

Vjerujem da bi muškatni oraščić funkcionirao jako dobro u ovoj varijanti ove divne juhice, obzirom na njegovu ljubav sa svime mliječnim i bijelim. Isto tako vjerujem da bi bijeli papar pasao podjednako dobro. Fora je ta da smo imali samo crnog mljevenog papra u špajzi :)

A ja sam uradila još jedan "parmigianino" alitiga parmigiana di melancane, alitiga složenac od balančana, koji je moj muž poželio još prije tjedan dana. Ima recept neđe odkad je bio glavna zvijezda na bratovoj krizmi. Ovaj je s dimsijem umjesto s parmezanom. Ima slaninast aftertejst. Jako dobar šmek, jako zao izgled <3


nedjelja, 9. rujna 2012.

Panči-balanči (zimnica)
























Jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeij! Izvukla sam recepat od babe za najbolje balančane ikad. Dobro, možda ne ikad, ali top 3. Zapravo, balančane moraju samo bit sirove da budu nejestive. sve ostalo s balančanama je LJUBAV.

Dakle recepat, odma na početku, da ne zaboravim. Alo, recepat. S količinama i postupkom. Upute, mjere i sve! Juhu! Rijetki su ovakvi trenuci. Daklem; za 4 manje staklenke tj. cca litru i po. Pa si sad vi sami računajte...

- 3 kila balančana
- litra i po vode
- 750 ml kvasine (vinskog octa)
- 5 deka cukara
- česan sjeckan
- papar crni u zrnu
- ulje suncokretovo ili miješano suncokretovo/maslinovo

Daklem, ogulimo balančane i narežemo ih na fete prst debele. Posolit ih i poslagat u teću, poklopit nečim težim i pustit preko noći (nemora preko noći, može i kraće - to samo zato da se gorčina malo izvuče)
Vodu, kvasinu i cukar smiješat, uvalit u teću i čekat da uzavre. Dok to počne vrit, balančane treba dobro osušit, i onda ih kuhat u toj vodi i octu neko vrijeme, dok ne omekane (ne previše, nesmju se raspast).
Zatim, kad su kuhane treba ih dobro dobro dobro ocijedit i osušit. I tako osušene slagat u staklenke - malo česna i dva-tri-četri zrna papra, onda red balančana, pa zalit uljem, pa opet, česna i papra, pa red balančana, pa zauljit i opet... Dok se staklenka ne napuni.

Babu inače zovemo Panči <3  Pa sam zimnicu nazvala prigodno; Panči-Balanči.
Staklenke su skroz bezveze, te smo prve našli doma u špajzi. Kad krenemo u masovnu proizvodnju, nabavit ćemo neke dizajnerske iz ikeje LOL :P

P.S.
jedini problem koji nalazim u svemu je taj da česan eventualno pozeleni zbog vode iz balančana. Sljedeći batch koji ćemo radit ovih dana (kupili smo 6 kila) probat ćemo prvo malo spržit česan u ulju s kojim ćemo zaljevat. Bumo vidli <3

Bombice od tamarinda

 MLJAC!



























I tako smo u nevjerici nekodan u Getrou kupili 500g tamarinda u ljusci, za 19,99 kn.
Divan je taj tamarind. Fini. Ljepljiv. Zajeban za očistit. Prvo smo ćućali, a onda smo skontali da će nam dopizdit, pa sam odlučila napravit nešto s njime. A zadnjih dana sve neke kuglice i perlice oko mene.



























Imali smo nešto suhih šljiva u Frizhideru, nešto sitno kokosa... A u međuvremenu sam imala "craving" da oću jest smokve. Suhe i svježe. Pa je jučer stari nabavio suhih smokava s Korčule <3 iz Žrnova. Smrznute, ali predivne. Sočne, slatke, kvalitetne, domaće... S lovorom, komoračem tj. moračem <3 predivne su. Zadnje 3 čuvam ljubomorno.



























Pa eto tako. U blender sam stavila mukom očišćen tamarind. Čišćenje tamarinda je poso iz pakla.
Nadalje. U blender su još išle suhe šljive, smokve, malo oraha, malo kokosa i sok od pola naranče. Sve to smeljano u bogatu ljepljivu smjesu biva vađeno u formi žličnjaka i rolano u još malo kokosa. Nakon što su se rashladili u Frizhideru, bile su super čvrste i spremne za servirung.

Okus je divan. Kiselkasto-sladak, fruktozast... I što je najbolje ne diže šećer. Ovaj desert je super-ultra pogodan za šećeraše obzirom da nije dodan nikakav zaslađivač, osim suhog voća. Ono možda jest jako slatko, ali zbilja je najzdravija moguća opcija. Ovaj desert je također bezglutenski i 100% paleo.

Pada mi na pamet još tisuću kombinacija, ali to bi bilo izmišljanje tople vode jerbo su kuglice od suhog voća prastara stvar.



















I kruh sam naravno isto pekla, pa sam poslala paket starome i ekipi koja mi je smokve nabavila.
O kruhu Zdravku nekom drugom prilikom, ali ambalaža mi je za popizdit <3











četvrtak, 6. rujna 2012.

Kajgana-sendvič i losova kobasa



















Nekidan sam u tete Ivane viđela nešto savršeno. Sendvič koji je napravila za na kupanje. Sočna kajgana u kruhu. Simple as that. Fenomenalno. Proteinski i nutritivno. Bomba od jednostavnosti, super okusa. Totalni minimalizam forme, maksimalan učinak za tijelo i duh. Pa sam majci i mužu jutros spremila marendu.
A šta bi ja nego pekla kruh. Jučer sam ispekla divan bijeli kruh. Dopizdio mi integralni. Napravih 4 kruščića, tj. 4 ravne kifle. Pa jednu prerezah uzduž, namazah jednu stranu svježim krem sirom, pobacah listiće svježeg bosiljka po tome, ispekoh kajganu od 4 jaja i zeru soli, pa to posložih i prerezah poprijeko. Super izgleda.
Stavili smo novi stolnjak na balkon. Koji sam morala upravo maknut jer je zalila takva divna kiša <3

Kako rekoh, pekla sam kruh. I neki dan, ne samo jučer. Počela sam peć kruhove ljudima, umjesto da im kupujem bombonjere, boce vina, kokakole, grickalice i ta sranja. Kao prvo, puno je isplativije. Kao drugo, zdravije je pun k. Kao treće, šta nije ljepše kad dobiješ domaću klopu koju je neko napravio baš za tebe, umjesto neke očajne bombonjere koja stoji ko zna koliko mjeseci na polici dućana.

I tako sam nekidan išla na objed kod staroga, đe sam upilala babu da mi kaže recepat za one balančane u ulju. Imam recepat. Imam i balančana. Al nemam ulja ni staklenki. No dobro. Bit će i toga.
Tako da sam umjesila bijeli kruv s posijama, u istoj formi ko ovi za sendviče - male ravne kifle.
Evo jih. Malo su popucali, al su bili fini!



















I tako je meni došo muž moj ljubljeni napokon <3 u medjuvremenu je bio na izletu u Ikeji. Uza sve što je kupio za bebicu, donio mi je kobasicu iz Ikeje. I to je jedan u moru razloga zbog kojih ga obožava. Ode u Ikeju i kupi mi kobasicu. Ne policu, ne namještaj, ne tepih, nego KOBASICU <3
I to od mesa losa i svinje.
Kao jedan militantni mesojed, mogu na popis životinjskih vrsta koje sam jela dodat i losa.
Kobasica kao takva nije nešto, al je fora. Simpatičan okus. Čudni neki švedski šmek :D
Muž moj dragi mi je donio i ajvar. Ali domaći. Njegova majka radila. Stavila je više balančana radi mene :')
Ajvar je božanstven. Ostalo je za pola fete kruha. Cijelu smo teglicu izjeli.

Evo fotke marende od jučer. Losova kobasa iz Ikeje, domaći milkin ajvar i moj kruv. Toliko ljubavi ima na tom tanjuru da je to za popizdit!



ponedjeljak, 3. rujna 2012.

Plompete & orzotto




















Dok još uvijek podrigujem, uz sladoled od manga i banane, da čim prije podjelim s vama našu današnju večericu. Daklem, plompete tj. polpete. U njima se nalaze:
- mljeveni svinjski but
- jedno jaje
- jušna žlica umeboši octa
- šaka zobenih pahuljica
- žlica graham brašna
- par žlica posija pšeničnih
- svježi vlasac i peršin
Prije priganja su uvaljane u brašno, da ne bi prsketale i opekle me.

A orzotto ilitiga ječmotto je urađen prije. Cijelo jutro mi je močio ječam, pa kad mi se više nije čekalo sam stavila popržit jednu oveću ljutiku, par mrkava i jedan list kupusa koji sam našla u grincajgu. Onda sam dodala orzo i malo i njega popržila. Evo ovako je to izgledalo na početku:


 

A onda sam se sjetila da u Frižideru ima hrpa juhe od povrća, koju sam koristila kao temeljac. Vjerujem da bi i pileći i goveđi i bilo koji drugi temeljac bio dobar. Nakraju sam ipak stavila jednu kokošju kocku. Pošto nema soli. Znam da je to šit i varanje, al ja sam prije svega praktičar, a tek onda snob.

Kao što vidite nigdje ne spominjem sol. Iako sam inače niskotlakaš, ovih zadnjih tjedana moram pazit.
Pa eto :) stoga low-sodium klopa. Al to je dobro :) nepce se navikne, a i zdravije je svakako.

Osim plompeta i orzotta, na meniju je bila rustikalna salata od svježeg glavatog bijelog kupusa. S maslinovim uljem i umebošijem. To je inače otprije provjerena kombinacija. I još zrno papra i ko bog!

E a prije toga sam naravno i slaju spremila. Ovaj današnji slajo (prva slika) je od 2 banane, jednog prezrelog manga i dec jorguta. Ovaj drugi desno je bio nekidan, od breskve i šljiva plavih. Odličan za probavu! :D


I još par stvari koje smo izjeli u zadnja 2 dana.
Imali smo opet dan štrudela od jabuka bez šećera, pa je nastao ovaj pleh:



















Dva i po kila jabuka, naravno da je ostalo nakon po kila kora. Pa smo riješili i lisnato, al njega nema jer ga nismo slikali. Dio je završio u susjede, dio smo pojeli a dio je još uvijek u Frizhideru.
Onda ona pizza od neki dan, kad sam radila one kruhove koje smo macali u ulje maslinovo. E pa evo jedne. Najbolje. Fotkana u kasni sumrak, morala sam je malo poljepšat, pa mušule izgledaju nadrealno. Opet napominjem, ne jedemo samo pice... Al eto. Ova je s kapulom, pomadorama, 3 vrste sira (fini plavi pljesnjivi sir, ribanac i gauda), onda miješani plodovi mora (mušule, gambori, lignje, hoba, i još neke neidentificirane školjke... oni grozni smrznuti, al začudo kad su se razledili, nevjerovatno su dobro mirisali, na - more. Nisam mogla vjerovat.)


























Druge dvije varijante su bile; jedna klasična miješana ali s hamburgerom, i druga djevičanska samo sa sirom, za mog brata koji NE JEDE ostalo :)

I eto to je to. Prekosutra mi dolazi muž <3
Poželio je parmigianino <3
Moram počet planirat nabavu balančana <3






nedjelja, 2. rujna 2012.

Naše vjenčanje - šta se pojelo

Eto da obavjestim širu naciju da je vjenčanje bilo pa prošlo, u 6. mjesecu. Nije nas bilo puno, bilo je u skromnoj domaćoj organizaciji, ali je zato hrane bilo ko za 500 ljudi.
Pa krenimo redom. 
Ovo gore je naša vjenčana torta (no shit?). Torta je na 2 kata, a svaki kat se sastoji od 3 sloja i to ozbiljnih kolača povezanih ozbiljnim čokoladnim ganacheom. Dva sloja (gornji i donji) su čokoladni kolač od badema i čokolade, između kojih se nalazi lemon syrup cake, s jogurtom i limunom. Nema kreme. Samo beton on čokolade tj. ganache. I tako 2 puta.
FYI, da, sama sam si ispekla svadbenu tortu. Dekor je radila jedna draga teta iz Mokošice i odradila ga je prekrasno, elegantno i jebački <3 
Ovo dvoje spodoba gore smo ja i moj životni partner i ljubav mog života.
Našli smo se u liku mladenaca za 20 kuna iz robne kuće, uvozno iz Kine. Dodala sam karakteristične komade fizionomije, osim kilograma.

U pozadini se vidi stonska torta. Imali smo zapravo dvije podjednako prefine stonske torte. Jedna iz kuhinje tete Ivane, rađena po tradicionalnom receptu, i druga iz kuhinje Ivanine babe (Stonske starosjediteljice).
Svakako smo se ubili u stonskim tortama.

Ovo je taj limunski jogurt kolač koji sam pekla za probu. Neznam đe mi je slika čokoladnog :(

Amo onda od kraja. Osim te slavne svadbene torte, bilo je i sljedećih kolača:
Klasični cheesecake tete Ivane. Malo stradao u prevozu. Savršen. Kremast. Mazan. Seks.

Onda imotska torta. Isto iz kuhinje tete Ivane. Fenomenalna. 






















Onda svekrvini kolači. Nema boljih. Svi redom su izjedeni. do zadnjeg. Šteta nemam više fotki, sve je na kameri. Ali ovo su poredana minijaturna savršenstva.





A sad slano. Ovo su stvari koje su fotkane nakon što smo se natrpali ko praci.
Prvo, majčina pastašuta od škampa i kozica jadranskih, dovučenih iz Vela Luke. 
Ovo je onako, zdravoseljački u teći slikano, jerbo se ono servirano u finim pjatima pojelo.

 Naravski, pečenje. Mladi jarić je pao, iz free range uzgoja, kao i pračić, takozvani odojak, urolan u samog sebe, istog porijekla. Uzgojeno doma. 100% domaće. S domaćim patatama i rotkvicama.    
I naravno, zeko na kiselo. To jest, zec na dalmatinski, by moja majka. To je zapravo kunić, uzgojen u blizini istih kozlića i gudina. Pripravljen na meni najdraži način, u luškom bijelom vinu i limunu, s puno česna i ružmarina, špikovan domaćom pancetom, obljubljen luškim maslinovim uljem. Jednog dana ćemo i recepat napisat. Zapravo, ima ga u dalmatinskom kuvaru. Ove bijele hrge pored njega su savršeno pahuljasto mekano prozračno božanstvene Milkine "češke knedle" to jest, parene buhtle. Nama je to još uvijek misterija, na koji način nastaju, no vjerujem da će me Milka uputiti u sveta otajstva parenih čeških knedli.
Ovaj pjat je zapravo savršen spoj kontinenta i obale <3


Nadalje, na stolu se našo i mali bataljun svakojakih priloga. Neki su prijevremeno svršili u našim želučićima, pa se ne nalaze na fotkama. Kao, npr. tete Ivanin složenac od pohovanih balančana.
Al zato su se našli sljedeći akteri; naš najdraži način jedenja pomadora, zatim Jadrina francuska salata, Milkini ukiseljeni domaći lukovići (ljutikice), majčine gljivice u maslinovom ulju, salata od kukumara u vrhnju s česnom, ispod kojih se nalaze (moje) marinirane tikvice i balančane (recept iz Vegetine kuvarice iz 90tih, odličan recept! - jednom, možda i prenesem...) i na kraju rizi-bizi, prohtjev mog muža, koji je pored sve hrane ostao NETAKNUT i sutradan napadnut od mrava sustanara. I onda sam ja zaradila trudnički dijabetes. Logično.

   
   

Šta još? Vinkov slovenski rose šampanjac tj. pjenušac, rađen specijalno za Le Petit Festival u Dubrovniku. Navodno je samo 20 boca napravljeno. Fotka je radi dramatizacije trenutka dorađena u fotošopu jeftinim filterima. Baš je uber romantični treš.  Ovo moj muž lijeva šampanj u čaše. Baš je seksi.

A evo i nas dvoje. Da nas vidite. Jesmo, baš smo lijepi :)