petak, 25. listopada 2013.

Kamenice i mušule na crveno


Super je živit u Dubrovniku. Onda ti je blizu Ston sa svojim čudesnim Malostonskim zaljevom. A kako smo mi ljudi s Korčule, svako malo neko prolazi preko Stona. I svrati kod divnih ljudi koji se bave uzgojem školjaka. Pa smo ovaj put ovjekovječili tih 40 kamenica koje je većinom pojeo moj divni kontinentalni muž. Mislim da smo razmjenom prstenja razmjenili i ukuse, tako da ja žudim za trgancima, vrhnjem i zlevankom, dok on eto, mlati kamenice i ubija se u pošipu.
Ja sam ovaj put malo podivljala, pa sam po kamenicama kapala rižin ocat, soja sos, čili umak i slično. Iskreno, nisam oduševljena. Kap limuna i korica kruha još je uvijek najbolji način za jest kamenicu. Barem ovu malostonsku.


Rudolf je bio reko jednom, da je jest dobru kamenicu kao da ljubiš sirenu. I tu je negdje. Vrlo je senzualno, mada prilično ljigavo.

Kamenice dakako ne prolaze bez mušula, pa samo ih obrnuli na crveno. Postupak je sljedeći:


Na maslinovom ulju popržit sitno sjeckanu kapulu, pa dodat na to pelate ili pomadore i učinit salsu. Ulit vina i zapalit da alkohol izgori. Stavit petrusina. Ni slučajno solit, mušule će pustit more i bit će točno taman slano. Ubacit oribane i čiste mušule i poklopit da se otvore. Kad su se otvorile, posipat krušnim mrvicama po volji. Neko voli gušće, neko ne. Kad mrvice upiju salsu i more, služiti toplo uz kruh (bijeli, normalan kruh).

Mušule koje smo nekidan jeli su bile pak "na bijelo", tj. samo s vinom, česnom, mrvicama i petrusinom, bez kapule i pomadora. Ja nekako više volim ovako. Ja sam "crveni tip" :)


Fotka finalnog uratka je očajna, al otkad imam smartphone više se ni ne trudim. Uz pomahnitalog jednogodišnjaka koji me ne pušta na miru ni minute, i ovo uspijeh. Hvala ukućanima što ga zabavljaju dok pišem ovaj post...




Nema komentara:

Objavi komentar