Lazanje

Evo jih. Poželila sam ih se. Lazanje. 

Kum ih je radio nekidan, i kako jel, ne smjem jest te jebene ugljikohidrate nisam se izdovoljila. Kum se može udat, jer su mu lazanje bile mrak. Ali sad sam htjela integralne. I tražeći integralne lazanje po gradu, shvativši da ili ću pljunut preko 50 kuna za po kila paste ili ću koristit očajne tvrde neukusne špagete kao alternativu, reko MARŠ i umijesih tjesteninu od djelomično graham brašna, djelomično crnog krušnog brašna tip 1150, dva domaća jaja, malo soli, luškog maslinovog ulja i dubrovačke vode iz vodovoda. Lijepo ih razvaljah, kako me Jamie Oliver naučio, od sebe, jedan, dva pa okreni okomito, pa opet... i tako. 4 relativno okrugla komada dobih. Koliko bi to bilo? 200, 300 grama brašna? Tako nekako.

Enivejz.

U međuvremenu učinismo toć. Od po kila mljevenog mesa od lopatice svinjske i buta junećeg. Reć bi skupo. Al dobro. Nemasno. Miriši. Krasne roza boje. A ne ono sivo-smeđe konzumovo smrdljivo od kojeg se povraća. I jedne i po domaće pomadore. Iz Vela Luke. Organski uzgojila teta Marija <3

I malo pancete, malo maslinovog ulja, malo česna, petrusina, kapule... reć bi tipični bolonjez.

I onda sir. Vulgaris sendvič sir. Nekih dvajspešes deka. I jedan ribanac. I po litre vrhnja za kuhanje.

I onda ređaj, poklopi, skuvaj, otklopi, pospi sirom, vrati u peć, izvadi vanka kad se sir rastopi, i jedi brate, dok se nije ohladilo.

Lazanje <3

Nemam ništa pametnije za reć. Ima ih još sutra za doručak. Jedva čekam!